Željko Car	Zvonimir Šiptar	Miroslav Hraščanec

 Mačak lijeno zijevne, obliže šapu i potom pogleda u Ivu svojim otrovno zelenim očima: Morao sam nešto reći, jer imaš problema s neposluhom. Otkako ste se počele služiti starim prolazima kroz vrijeme, otvorile ste vrata Svijetu sjena.

- Ali… željela sam samo pomoći Jani… - izgovori Iva u nevjerici, predosjećajući kako je to možda bila loša odluka.

-Znam. Zato sam vam odlučio pomoći, ali to ću moći jedino ako ćete me slušati, jer u protivnom… ostat ćete u Svijetu sjena zauvijek – poprilično ozbiljno izgovori Mačak i opet se okrene prema prozoru.

Mato Zeman	Marijeta Sinjeri

 Po prozoru su se slijevale kapi kiše, a grane su povremeno nabijale bježeći od vjetra. Iva je šutke sjela pored Mačka i zajedno s njim gledala u crno okno. Nije vidjela ništa osim mraka, no osjećala je neku neugodnu prisutnost s druge strane stakla, kao da ju nešto promatra. Uzme mačka u naručje i zavuče se u krevet pokrivši se preko glave. Dugo je razmišljala o svemu što joj se dogodilo u tako kratkom vremenu i nije nalazila objašnjenje. Mačak je zaspao pored nje. Odlučila je kako je možda najbolje da i ona malo odspava, a ujutro će biti mudrija. Dok je Iva spavala, pored prozora je prošla blijeda silueta Jane. Nakratko je zastala, dodirnula svojim prozračnim prstima kapljicu kiše koja se protisnula s druge strane stakla i otkotrljala u Ivinu sobu. Snažno je odskočila par puta po parketu, dok nije završila ispod kreveta. Taj zvuk probudi Ivu i ona se još jače stisne pod pokrivačem, a mačak izleti iz kreveta i u par zamaha šapom izgura staklenu perlu i potom ju proguta. Iva ostade ležati, bez ikakve reakcije, osjećajući hladno štreckanje oko srca. Nekako je postala svjesna kako joj bijeg neće pomoći. Bila je spremna suočiti se sa svijetom o kojem ne zna ništa, a koji ju malo pomalo gricka i odvlači u svoje tamne hodnike. Dok se vani sramežljivo nazirala prva jutarnja svjetlost, Iva i Mačak su šutke sjedili i stražarili. Jutro je bilo negostoljubivo, a kišni oblaci se pomalo raspadoše i u svakoj njihovoj poderotini počelo se nazirati modrilo neba. Iva se polako izvuče iz kreveta i uputi se prema kupaonici.

Spremila se za školu, stavila hranu u mačju zdjelicu, pogladila krupnu mačkovu glavu i nestade iza vrata hodnika. Grad je bio siv i hladan. Zamotala je šal oko svoje glave i krupnim se koracima uputila prema centru. Imala je osjećaj kao da je kiša razvodnila sve boje, fasade su izgledale isprano, drveće se golo klatarilo pod udarima sjeverca, a iznad njene glave letjele su vrane zlokobno grakćući.

Brzo je izašla iz parka i skrenula prema školskom dvorištu uz glasan zvuk crkvenog zvona. Preskačući svaku drugu stepenicu hitro je ušla u veliki školski hol i krenula prema vratima učionice. Na trenutak je perifernim vidom uhvatila lik žene, vrlo slične onoj gospođi koju je srela u antikvarijatu, no čim je pogledala u tom smjeru, shvati da nema nikoga. Prođu ju trnci uzduž kralježnice, lice joj postane blijedo i osjeti potrebu potrčati, no Iva samo stisne pesnicu u svom džepu i nastavi koračati prema vratima. Smjesti se na svoje mjesto, uoči Željku, osmjehne joj se i na to se oglasi školsko zvono. Željka joj uzvrati sramežljivim pozdravom i uskoro žamor razreda prekine dolazak profesorice.

~~~

Željka i Iva su jedva dočekale prvi odmor kako bi se sakrile u školskom wc-u. Iva je na zvuk zvona brzo nagurala knjige u torbu i pričekala Željku kako bi zajedno našle neki skriveni kutak škole. Došle su do novosagrađenog krila zgrade u kojem se još nije odvijala nastava i tamo ulete u prvi toalet.

Ivan Nemet	Željko Car

 - Brže malo, već smo trebale biti u kabinetu biologije! – nestrpljivo reče Željka. Iva izvuče debelu hrpu novinskih isječaka i ne stigne ispružiti ruku, a Željka joj gotovo otme papire iz ruku. Stade ih nervozno vrtjeti po rukama i ubrzo promrmlja u bradu: Ovo nisu samo moji izresci, još je netko pratio nestanke djece u gradu. Vidiš… - te ispruži Ivi desetak većih izrezaka na kojima se jasno nazirao datum.

Iva uzme tu hrpu i samo nijemo pogleda u papiriće. Svaki isječak je imao kratak tekst i malu crno bijelu fotografiju nestalog djeteta, a u kutu se nalazio datum i godina. Neki isječci su sadržavali samo fotografiju i dio teksta, a neki su bili bez fotografije. Iz misli ih prene zvuk školskog zvona. Obje podignu glave, značajno se pogledaju i Iva ispali bez zadrške: Knjižnica? Profesorica Biljan neće ni primijetiti kako nas nema, a mi ćemo paziti na sat kako bi se na vrijeme vratile na matematiku.

Željka skine naočale, brišući stakla i s oklijevanjem zausti: Ne znam koliko nam je to pametno, još smo uvijek u kazni i moja mama će me zaključati u sobu ako nas ulove kako markiramo. 

Nena Dijanošić	Mirna Kožar	Nena Dijanošić

 Djevojke su kratko oklijevale i laganim korakom krenule kroz stakleni hodnik prema starom dijelu zgrade, a kako su kročile na mramor i ušle u staro krilo, tako pred njih bane treperava silueta Jane.

- Pratite me – reče tiho Jana, osvrćući se oko sebe i djevojke pođoše s njom u tišini. Izašle su kroz mali prozor u prizemlju koji je gledao na stražnji dio školskog dvorišta. Brzo su nestale iza grmlja i drveća, a kako su koračale tako je Iva ubrzo prepoznala onaj dio grada koji bi samo vidjela s prozora, ali u koji nikada nije zalazila. Prolazile su manje poznatim uličicama, a pogled je pucao na stražnja dvorišta zgrada u centru grada. Jana u jednom trenutku zastane i reče: Ja idem ovuda gore, a vi samo zaobiđite zgradu kako bi ušle sa njene prednje strane, čekam vas – i nestane. Djevojke požure korak i ubrzo su se nalazile u knjižnici. Kratko su se motale oko polica, provjeravajući ima li oko njih kakav par znatiželjnih očiju i čim su uočile kako kod stepenica nema nikoga, poput sjena su se odšuljale na kat i tiho zatvorile vrata. Dnevno svjetlo je lagano obasjavalo prostor i treperilo od prašine koja se podigla kako su ušle. Na jednoj hrpici papira sjedila je Jana. Djevojke joj priđu i sjednu pored nje, potištene i bezvoljne. Jana je bila svjesna težine situacije i nakon kratkog vremena odluči prekinuti tišinu.

Tajana Krznarić	Đuro Grčić

- Jako mi je žao što sam vas uvukla u sve ovo. Otvorile smo prolaz. Nažalost, prekasno je za povlačenje i znam kako od vas tražim previše… - i tada se krenu slijevati suze niz Janine obraze - …ali moramo zatvoriti prolaz čim prije, sa mnom ili bez mene.

- Dobro je, Jano, samo se sad smiri i polako nam objasni što se dogodilo prilikom zadnjeg putovanja. Koga smo to poveli sa sobom? – nagne se prema njoj Iva i pruži joj snop novinskih isječaka. Jana rukavom obriše suze i pruži svoje tanašne prste prema snopu papirića. Stavi ih na jedan dlan i poklopi drugim, zatvori oči i opet se sliju suze niz njeno lice. Jana je intenzivno osjećala slike koje su se počele stvarati u njenoj glavi, vidjela je vojsku dječaka i djevojčica kako plaču i dozivaju svoje roditelje iz mračnih hodnika Svijeta sjena. Pružali su svoje ruke prema nebu, a njihovi jecaji odzvanjali su u Janinim ušima. Oči su im bile tamne duplje iz kojih su tekle suze, a u jednom trenutku Jana se trzne na prizor pred njom i ispusti snop papirića. Papirići se razletiše prostorom i nježno dotakoše prašnjavi drveni pod, a Jana otvori oči i reče: Vidjela sam Juricu! On je uzeo moju knjigu onaj dan kada smo se zadnji put igrali pored starog bunara. Nije znao kako ju ne smije dirati. Zbog njega smo sad oboje zarobljeni u prolazu. 

Vladimir Lauš

- Kako ćemo ga pronaći? Zapravo, kako ćemo ga uopće nagovoriti da se vrati kako bi zatvorile prolaz? – reče Željka obeshrabreno.

- Morale bi otići do starog bunara, koji trenutak prije nego li se djeca okupe oko njega – reče sjetno Jana, prisjećajući se posljednjih trenutaka prije nego li je zauvijek sklopila oči.

- Vratite se sad na nastavu – ustane Jana u namjeri da klizne kroz prozor van – Čekaj!- poskoče za njom Iva i Željka.

- Ne možeš sad opet samo nestati! Moraš nam pomoći Jana! Sjena mi dolazi u kuću, ne znam kako je otjerati! – u dahu izgovori Iva, a Jana zastane i okrene se – Sjena zna gdje ti je dom? To baš i nije sretna vijest.

Jana opet sjedne na prvu hrpu prašnjavih knjiga i lice joj poprimi ozbiljan izraz. Nakon par trenutaka Jana se sjeti nečega i reče: Moramo se vratiti do one kuće na kraju grada. Idemo odmah, dok je još dan. Tada se Sjene skrivaju od ljudi i danjeg svjetla, te vrebaju iz mračnih kutaka neoprezne. Iva, moramo po tvog mačka prvo.

Djevojke su se spustile na ulicu i opet skrenule prema dvorištu iza zgrade. Jana im pokaže na dio potrgane ograde, gdje su se provukle i okolnim putem došle do Ivinog dvorišta. Iza štale se prostirala šuma, pa su se uspješno došuljale bez da ih itko primijeti. Iva preskoči ogradu i krene potiho zazivati Mačka: Mic mic mic… Mačak…

U jednom trenu nešto zašušti iz trave i iskoči Mačak pred djevojke. Obavio se oko Ivinih nogu i ona ga uzme na ruke. Mačak se smjesti na Ivinom ramenu i djevojke pođoše prema staroj kući na periferiji grada. Nisu išle cestom, već su se probijale kroz šumu i napuštena dvorišta koja su gledala prema rijeci.

Vani je na mahove puhao vjetar. Oko njih su se uvijale grane, a šuma je mrmljala i zavijala. Iznad njih su se čule vrane, a oblaci su se kretali vrlo brzo po nebu, dok nisu opet prekrili svaki komadić plavetnila.

Djevojke su kućici prišle sa stražnje strane i tad su prvi put vidjele tragove crnih jezičaka po zidovima oko prozora. Kuća je stradala u velikom požaru koji je zadesio grad prije puno godina i otada je bila napuštena. Iva se osvrne oko sebe i uoči još tragova požara na okolnim kućama. Stadoše sve tri ispred poluotvorenih vrata napuštene kuće i Jana ispruži ruke u namjeri da zaustavi djevojke: Vi ostanite tu, ja ću ući unutra s Mačkom.

Mačak kimne u znak razumijevanja i elegantno skoči s Ivinog ramena, te oprezno ušeće. Kroz kuću je fićukao vjetar, a po zemljanom podu je skakutalo lišće. Jana uđe za njim i promotri prostoriju. Uz vrata je stajao polomljeni stari ćup, a u kutu sobe nalazila se peć. Pored peći stajao je drveni stol, a iznad stola je bila jedna polica na kojoj se nalazilo još ćupova, zdjela i par tanjura.

- Štoblak! – razdragano izleti iz Janinog grla. No, Mačak zasikće i Jana je odmah znala što to znači. Zgrabi vrč i spusti ga na tlo, a mačak se nadvije nad njega sav nakostriješen. Jana se okrene prema djevojkama: Brzo Iva, trebam tvoju košulju koju si vezla za zaštitu! – i Iva brzo posegne za torbom, te izvuče košulju, a Jana ju nagura u grlo vrča. Odjednom se vjetar umiri i na tren sve utihne.

- Što sad? – provire kroz vrata Iva i Željka.

- Sada imate jako malo vremena kako bi stigle na vrijeme u školu. Ali ćete se morati vratiti istim ovim putem bez mene. Ja i Mačak ostajemo tu do sutra. Ne skrećite nikuda i ne obazirite se na dozivanje. Svijet sjena je otvoren i zamke su svuda oko nas.

Željka i Iva potvrdno klimnu glavom i potrčaše nazad. Nebo se smračilo i opet je šuma počela ječati.

Djevojke su pratile svoje tragove i trudile se ignorirati jecaje iz njene mračne utrobe. Grabile su prema naprijed, a granje ih je šibalo po rukama i licima. Ubrzo su ugledale prve poznate djeliće grada i požurile prema centru. Profesorica Biljan nije ni uočila izostanak dviju djevojaka, te su se komotno mogle vratiti na nastavu, bez straha od posljedica ovog suludog izleta. Ušle su nazad kroz onaj isti mali prozor i učas se našle na hodnicima svoje škole. Klinci iz razreda su u nekoliko navrata nešto dobacili u smjeru djevojaka, no one su brzim koracima skrenule u učionicu i odlučile ih ignorirati.

- Izvukle smo se – teško izdahne Iva.

- Ne znam baš, ovo nam neće proći nekažnjeno, Jelica će se prva izlajati razrednici. – reče ozbiljno Željka.

- Dobro, razrednicu imamo tek sljedeći tjedan, do tada ćemo valjda vratiti Janu i zatvoriti prolaz, onda mi kazna i neće pasti tako teško. – pomalo mračno zaključi Iva.

- Jana nešto skriva… - dobaci joj brzo Željka.

- Možda nas želi zaštititi od još većeg zla, ne znam, iskreno… - Iva zastane na pola svoje misli.

Jana je krila puno toga, no prema njima nikada nije bila zla i nesmotrena, samo je bila usamljena i zarobljena u prolazu. Sigurno je postojao neki objašnjiv razlog zašto ju neki mogu vidjeti, a neki ne.

~~~

Na povratku kući, djevojke su raspravljale o svim događajima u prošlosti Gordograda za koje su znale. Željka je uglavnom pričala, a Iva upijala svaku informaciju u nadi kako se u sljedećoj krije neki odgovor. Kako su imale nešto malo vremena prije nego li roditelji dođu doma, odlučile su još malo šetati gradom, bez nekog posebnog cilja ili odredišta. Dok su tako šetale i zijevale naokolo, Iva predloži: Mogle bi kratko skoknuti do antikvarijata, možda bi tamo našle neki odgovor – i djevojke se pogledaju, nasmiju i potrče prema centru.

Stigle su do stare zgrade i stale pored portafona, no kad Iva posegne prstom u namjeri da zazvoni, primijeti kako nedostaje upravo natpis na jednom gumbu i na glas prokomentira: Baš čudno. Prije koji tjedan, bio je ovdje. Ma, dam se kladiti da je bio. Djevojke se pogledaju pomalo zabezeknuto i na to netko izađe kroz velika vrata van, a Iva zgrabi kvaku i gestom pokaže Željki da uđu. Uzverale su se niz stepenice do onih vrata pred kojima je stajala Iva prije par tjedana. Oklijevale su neko vrijeme, potom Iva proguta knedlu i kucne po vratima. Nije se dogodilo ništa. Stajale su još koji tren, a potom Željka zaključi: Nema nikoga. Dosta je bilo avanture za danas, idemo doma. Iva kimnu u znak razumijevanja, ali vidno razočarana neuspjehom. Dok su se spuštale niz stepenice i prolazile hodnikom, na tren su obje osjetile nečiju prisutnost. Obje se kratko okrenu iza sebe i uoče ženu vatreno crvene kose kako nestaje iza stubišta. Iva zgrabi Željku za ruku i izjuriše iz zgrade van.

- Što je sad to bilo? – loveći zrak cijuknu Željka.

- Ona mi je dala ovu knjigu i složila nam zamku, možda uopće ne pripada ovom svijetu, već onom Janinom. Bježi! – vikne Iva i djevojke potrčaše koliko su ih noge nosile. Grad je zarobio sivi prijeteći oblak, a na drveću u centru skupilo se jato vrana.