 |
 |
 |
|
Zvonimir Šiptar |
Mirna Kožar |
Kristina Poljak |
Željka je stajala u redu pred blagajnom trudeći se izgledati što smirenije, dok je njeno srce ispod majice divljački tuklo. Oči su joj nervozno bježale u smjeru sata na zidu, koji je ritmično sekundirao. Srpanjska žega uvukla se u uski prostor trgovine u prizemlju stare zgrade, dok su se ljudi ubrzano kretali i nervozno pogledavali tik pred zatvaranje. Djevojka za kasom je glasno nabijala po tipkama i gurala robu po traci, dok su kupci hvatali stvari i žurno ih trpali u vrećice. Željka je već u ruci držala točan iznos kovanica koje je samo istresla pred blagajnicu, sramežljivo se osmjehnuvši te istrči van pred haustor. Čelo joj se orosilo što od vrućine, što od panike, dok je čekala neki zgodan trenutak za upasti u zgradu. Nervozno se vrpoljila ispred ulaza, a kako se vrata nisu otvarala, odluči sjesti malo dalje na klupicu i pričekati zgodniji trenutak. Nisko narančasto sunce još je peklo za kožu, a duge sjene ispunile su zelenu površinu ispred ulaza. Zvuk otvaranja vrata prene Željku iz njenih misli, te ona hitro ustane, pričeka koji tren dok stariji gospodin nije izašao van, te ulovi vrata u zadnji tren i nestane u mraku iza njih. Osjeti svježinu mračnog hodnika, rukom obriše čelo i uputi se prema stepenicama. Kako se penjala na kat, tako su njeni koraci postajali sve mekaniji i tiši, a prije nego li je zakoračila na hodnik gdje su se nalazila vrata bez natpisa, zastane, osvrne se oko sebe kako bi utvrdila kako je nitko ne prati, gurne ruku u džep i polako im se približi. Izvukla je šuškavu vrećicu ispunjenu ukosnicama, izvadi jednu iz vrećice, a znoj joj opet natopi čelo. Željka nervozno izravna tanku žicu ukosnice i krene otključavati vrata. Znala je kako mora biti brza, smirena i neprimjetna, no ruke su joj sve više drhtale, a panika je nastanila njen grudni koš. Par puta je okrenula žicu u bravi dok nije čula famozni klik, primila se za kvaku i ušla u prostor koji kao da je zaboravljen u vremenu.
