Željko Car	Mato Zeman	Vladimir Lauš

 Iva se ispružila u krevetu, glasno zijevnula i uspravila se. Glava joj je bila lagana, a lice blago rumeno od sna. Konačno se naspavala i prvi put nakon dugo vremena, nije ništa sanjala. Protegnula se još jednom izvlačeći se iz kreveta, osvrnula se oko sebe i primijeti kako je njena soba ispunjena treperavim svjetlom koje dopire izvana. Prišla je prozoru i širom ga otvorila. Zapuhnuo ju je intenzivan miris cvijeta lipe. Lijeno poput svog mačka, nagnula se nad prozor i prepustila toplom zraku da joj miluje lice dok je dvorište ispunjavao žamor ptičica koje su se premještale s drveća na krovove i onda ponovo slijetale na grane drveća u borbi za najbolju poziciju. Gledala ih je neko vrijeme s osmijehom razvučenim preko cijelog lica, a potom se odmaknula od prozora, otvorila svoj ormar i potražila omiljenu majicu i traperice. Uputila se prema kupaonici i nestala iza bijelih vrata s prorezom pri dnu. 

Mato Zeman	Željko Car

 Odvrnula je pipu iznad stare kade i svezala svoju dugu kosu boje meda u punđu. Kad je stala ispred ogledala, prostor oko nje se počeo iskrivljavati, a ogledalo pucketati. Njen odraz počeo je nestajati, a njeno lice je sve više počelo nalikovati licu starice. Tama ispuni malu prostoriju, a voda krene teći naopako, prema stropu. Kapi su se skupljale iznad Ivine glave i počele stvarati vrtlog vode koji je ispunio prostor vlagom. Sitni žmarci joj prošeću kralježnicom do tjemena, osjeti snažnu bol u prsima, a lice starice iz ogledala zaurla: Vrati Njoj njeno! – i ogledalo pukne popola, a vrtlog se poput rike nabujale rijeke stropošta niz Ivino grlo. Ona padne na koljena, boreći se za zrak i pokušavajući iskašljati sve ono što je osjećala u grlu i što ju je gušilo. U jednom trenutku gurne prste snažno u usnu šupljinu i iskašlje tanku bijelu traku tkanine prošarane crvenim vezom. Šokirana viđenim, panično se uspravi iznad kade, pokušavajući zatvoriti vodu, no voda je tekla sve snažnije i počela se slijevati s rubova i ispunjavati prostoriju. Iva se okrene prema vratima, želeći ih otvoriti, no kvaka se nije dala pomaknuti, a prorez se zatvorio. Iva, sad u još većoj panici stade nabijati po vratima, dok se razina vode dramatično dizala. No njeni napori su bili uzaludni. Krenula se penjati na mali drveni element kako bi otvorila prozorčić, no ni to joj nije uspijevalo. Stigla je tek nakratko uloviti dah i protisnuti kroz usne: Oprosti mi, Jano – a voda je proguta.

Mačak je osjetio nečiju prisutnost u blizini i kroz prozor Ivine sobe uđe u kuću. Kada je primijetio kako njegove mlade gazdarice nema, a sve je ostavljeno otvoreno, to mu odmah upali sve alarme i krene ju tražiti. Ubrzo se našao u prizemlju pored kupaonice i primijeti Sjenu kako bježi kroz prorez u vratima.

~~~

Željku je probudio neobičan zvuk grebanja po prozorskoj dasci. U početku ga je ignorirala, želeći još malo uživati u toplini kreveta, no kako je grebanje postalo sve agresivnije, Željka uzdahne, ispruži ruku prema noćnom ormariću u potrazi za naočalama, te ustane kako bi doznala tko je to toliko uporan u namjeri da ju probudi. Priđe svom prozoru i ostade totalno iznenađena posjetiteljem.

- Mačak! Pa što ti radiš tu!? – reče Željka još sva snena.

- Brzo! Moramo po Janu, Ivi treba pomoć, odvučena je u Svijet sjena – reče Mačak u jednom dahu i skoči s prozorske daske u dvorište zgrade, te nestane iza ugla. 

Mirna Kožar	Nena Dijanošić	Vladimir Lauš

Željka se stade hitro oblačiti, gurati razne papiriće u ruksak, te izleti iz stana ubrzo za njim. Trčala je koliko su je noge nosile dok nije stigla do knjižnice, a potom uspori, par trenutaka sačeka kako bi došla k sebi i umirila disanje, te naizgled mirno, ušeće u zgradu. Vrlo brzo našla se u tavanskom prostoru koji je bio ispunjen treperavim prašnjavim zrakom i planinama starih knjiga i papira. Sa prozora ju je gledao Mačak. Ona mu pohita otvoriti prozor, a kako Mačak uskoči unutra, tako je i Jana izašla iz zida sluteći kako se nešto dogodilo.

Željka, čim ugleda Janu, ne mogavši se više suzdržati od bijesa, zagrmi tavanom: - Iva je zarobljena u Svijetu sjena! Sve si ti kriva! Ti i ta tvoja glupa knjiga!

Pokuša šakom zamahnuti prema Jani, no samo rasprši zrake prašine po prostoru i potom sjedne na obližnju hrpu knjiga, poražena, skrivajući lice rukama. Jecala je neko vrijeme, dok su Jana i Mačak šutke stajali pored nje. Jana odluči prekinuti šutnju te tiho progovori: - Željka, znam da ti je teško i situacija nije nimalo bezazlena, ali Iva mora zatvoriti poglavlje svojih predaka. Dok ne ispuni njihove posljednje želje i ne sazna istinu, neće se moći osloboditi Svijeta sjena.

Vladimir Lauš	Mato Zeman	Željko Car

 - Kako će se boriti sama sa svima njima? Objasni mi! Ni kada smo sve tri udružene, nemamo nekakve šanse protiv nadnaravnih bića, utvara, što li su već… - te pomisli na Ivu, kako je sada sama u mračnom tunelu Sjena, bez knjižice, bez Jane i opet gorko zaplače.

- Željka, morala bi malo više vjerovati u sebe i svoju snagu – pomalo oprezno izgovori Mačak, a potom joj se približi i nasloni se na njenu ruku - Tvoja linija je čista. A to ti pruža nevjerojatnu moć.

Željka obriše suze u rukav i podigne sumnjičav pogled prema Mačku. Nije razumjela apsolutno ništa sad. Kakva linija? Od kud njoj malenoj, koja se boji sjena na zidu u vlastitoj sobi, nekakva moć? Pomalo drsko i zbunjeno protisne kroz zube:- Kako to misliš?

Mačak osjeti prijezir u njenom glasu i nastavi dalje još opreznije:- Sjeti se kuće bake Mare, Željka. Nije bilo nikoga od nas u blizini, pa si se vratila iz njene šume i pomogla Ivi da ju ne zarobe Sjene. Baka Mara je isto prepoznala tvoju čistoću, zato te je i uzela pod svoje, dok se netko iz ovog svijeta ne vrati po tebe. Ti si sad njezina jedina nada, jedina karta za povratak.

Nena Dijanošić	Mirna Kožar	Mato Zeman

Željki se lice uozbilji i pred očima joj krenu slike nedavnih događaja. Iva je bila ta koja je uvijek patila nakon svakog putovanja i bila iscrpljena. I dok se Ivino stanje malo po malo pogoršavalo, unatoč svim zaštitama koje je dobila, Željka nije na sebi osjećala težinu tih putovanja i polako su joj riječi Mačka bivale sve jasnije. Ona nije imala vizije, iako je dosad više puta dodirivala malu smeđu knjižicu, dok su Ivine postajale sve snažnije i mračnije. Tek kad bi sve tri sjele u krug, ona je mogla vidjeti isto što i Jana i Iva, ali na nju ti prizori nisu djelovali kao na njih dvije. I dok se tako prisjećala svega, pred očima joj bljesne slika prvog susreta, kada je Iva prvi put ušetala u njihov razred. Bila je tiha i povučena, poput nje. I bila je jedna od rijetkih djevojčica koja bi joj se na hodniku osmjehnula i pozdravila ju. Znale su se susresti i u knjižnici, dok su pisale lektire i učile za ispite. No, jedan događaj sa samog početka njihova poznanstva brzo zabljesne pred Željkinim očima. Išla je na sat nakon velikog odmora i jedna djevojka iz skupine starijih učenica, koja je prolazila pored nje, gurnula ju tako snažno da je Željka pala, a naočale su joj frknule Ivi pod noge. Iva ih je brzo podigla, a kad je skupina prošla pored nje, podmetnula je nogu toj djevojci i uskoro su se sve našle u uredu ravnatelja. Iva nije skrivala što je učinila, ali se i glasno zauzela za Željku. Rezultat svega bile su kazne. No, Željka je dobro zapamtila taj Ivin čin zauzimanja i herojstva.

- Što mi je činiti? – nakon nekog vremena ozbiljno upita, brišući stakla i namještajući naočale nazad na nos.

- Otpratit ćemo te na jedino mjesto gdje možeš dobiti pomoć, ali ja moram ostati sa druge strane, jer ne mogu ući u taj svijet. Mačak ide sa tobom do rijeke, ali dalje moraš ići sama – odgovori joj Jana.

Željka kimne u znak razumijevanja, rukom refleksno makne kosu sa čela i ustane. Nestala je iza vrata tavanskog prostora i polako se spustila stepenicama, pazeći da ju netko dolje ne primijeti. Ubrzo se našla vani na već poprilično užarenom asfaltu, brzo zaobiđe zgradu i skrene u hladovinu dvorišnog prostora, hodajući za Mačkom. Dolje niže, prema šumi na kraju grada, čekala ih je Jana sakrivena u sjenama između drveća. Pošli su svi troje u šumu koja je pružala hladovinu i mirise ljeta. U jednom trenutku, između paprati i mahovine, ukaže se potočić i uskoro mu se približiše. Tu Jana zastane i obrati se Željki: - Ovdje moj dio puta završava. Željka, kada stigneš na obalu rijeke, sve što trebaš učiniti jest, ono što ti je na srcu. Kada stigneš onamo, znat ćeš što to jest. Mačak, molim te, otprati je sad – te sjedne na meku mahovinu. Mačak i Željka preskoče potočić i upute se dublje u šumu. Hodali su neko vrijeme šutke jedan pored drugog i ta tišina im je godila. Uskoro je šuma počela izgledati sve svijetlije i nakon što su dospjeli na livadu, Željka ugleda ogromnu rijeku ispred sebe. Mačak zastane, sjedne i reče Željki: Moj put je tu završen. Ne smijem biti uz tebe, jer bi sve pokvario svojim prisustvom, zato sada do obale moraš nastaviti sama. Slobodno hodaj po obali, ali ne dotiči rijeku. Čini što ti srce nalaže da činiš.

Mato Zeman	Željko Car	Mirna Kožar

 Željka mu pogladi uši, duboko uzdahne i uputi se prema obali. Šetala je uz nju i gledala školjke, pazila da ne hoda previše uz rub i kako se udaljavala od Mačka, tako ju nekako zarobi vlastiti um. Osjeti hladnoću na svojoj koži, iako je vani peklo sunce, a pred oči joj iskoče sve avanture i manje lude stvari koje je prošla sa Ivom. Odjednom je stegne u grlu i osjeti poriv za plakanjem, te sjedne na obalu i zarije lice u koljena koja je čvrsto obgrlila rukama i tako se ljuljala, pokušavajući se nekako utješiti. No, bila je neutješna. U jednom trenutku osjeti nečiju prisutnost i polako odigne glavu. Oči su joj bile crvene i natečene od plača, pogled mutan od suza, no nazirala je siluetu konjske glave. Skinula je naočale i stala brisati suze, no one su se samo koturale niz njeno lice i kapale joj po stopalima. Kada je bijeli konj spustio glavu prema Željkinim nogama, ona ugleda dugačak srebrni rog koji mu izvire posred čela. Njene suze pretvoriše se u kapljice srebra i ona čučne i stade ih skupljati, a rogati konj nestane iza zrake sunca koja na tren zaslijepi Željku. Ona se podigne, pogleda svuda oko sebe, vrteći se na mjestu, ali nije bilo ni traga predivnoj životinji. Ostala je kratko stajati, začuđena i zatečena istovremeno tom tako kratkom, a tako magičnom pojavom. Ponovno se sagne, da pokupi sve srebrne kapi, te se uputi s obale prema livadi, dozivajući Mačka. Hodala je dugo, imala je osjećaj kako hoda satima, a sunce kao da se nije pomicalo. Stalno je stajalo visoko na nebu i kao da tu pored rijeke i livade vrijeme ne teče. To ju je počelo polako uznemiravati, a njen glas je na momente zadrhtao prilikom dozivanja, no uskoro pred nju iskoči Ivin četveronožni zaštitnik. Šutke su se uputili u šumu, dok svjetlost nisu zarobile guste krošnje drveća, a hladan dah iz dubine šume nije ohladio vruće Željkino čelo. Polako su stigli do potočića, no Jane nije bilo gdje su je ostavili. Željki to bijaše vrlo čudno i pogleda u Mačka, no on joj umirujuće kaže: Jana je već dugo u hodniku Sjena. Ovo je za nju, pa čak i kao duha, vrlo iscrpljujuće. Budi strpljiva, Jana nije zla. Njena duša zaslužuje mir.

- Što mi je sad činiti sa ovim suzama? – upita ga Željka.

- Imaš onu svoju košulju za zaštitu još kod sebe? – uzvrati protupitanjem Mačak.

- Imam – odgovori Željka – ali zar neće meni tre…

- Tebi zaštita ne treba, to si vezla za nju, mislili smo da će joj trebati dupla zaštita i bili smo u pravu – brzo ju prereže mačak u pola riječi.

- Kako to misliš, mi? Koji, mi? Mačak, prešućuješ li mi nešto? – brzo ga pročita Željka.

- Pokušavamo te zaštititi, Željka. Postoje stvari… Znaš… ponekad netko pogriješi, nađe se na krivom mjestu i nastrada. To se dogodilo i Jani. To se možda sad događa i Ivi. Postoje predmeti oko nas koji ne pripadaju ovom svijetu i ovom vremenu. Njih ne valja dirati, a jednom kada ih uzmeš u ruke, tada ih moraš i vratiti u njihovo vrijeme i na njihovo mjesto. Mačak sjedne nakratko kako bi umio lice i došao do daha. Potom preskoči potočić i nastavi dalje. 

Željko Car	Vladimir Lauš

 - Iva nije uzela što joj ne pripada. Ona je tu knjigu dobila u ruke iako je nije tražila – reče Željka, sumnjajući na crvenokosu ženu koju je vidjela tek krajičkom oka i čije lice nije uspjela ni vidjeti, kamo li zapamtiti.

- Znam – kratko doda Mačak – pođi sad kući, odmori. Vidimo se ispred stare zgrade u centru gdje se nalazi antikvarijat. Ti samo ponesi neki deblju žicu ili ukosnicu, ja ću te čekati ispred zgrade u sedam – te elegantno nestane, a Željka shvati da su došli skroz do dvorišnog dijela njene zgrade i samo ušeće u sjenu haustora sa bezbroj pitanja iznad glave.