Zvonimir Šiptar	Mirna Kožar	Kristina Poljak

Željka je stajala u redu pred blagajnom trudeći se izgledati što smirenije, dok je njeno srce ispod majice divljački tuklo. Oči su joj nervozno bježale u smjeru sata na zidu, koji je ritmično sekundirao. Srpanjska žega uvukla se u uski prostor trgovine u prizemlju stare zgrade, dok su se ljudi ubrzano kretali i nervozno pogledavali tik pred zatvaranje. Djevojka za kasom je glasno nabijala po tipkama i gurala robu po traci, dok su kupci hvatali stvari i žurno ih trpali u vrećice. Željka je već u ruci držala točan iznos kovanica koje je samo istresla pred blagajnicu, sramežljivo se osmjehnuvši te istrči van pred haustor. Čelo joj se orosilo što od vrućine, što od panike, dok je čekala neki zgodan trenutak za upasti u zgradu. Nervozno se vrpoljila ispred ulaza, a kako se vrata nisu otvarala, odluči sjesti malo dalje na klupicu i pričekati zgodniji trenutak. Nisko narančasto sunce još je peklo za kožu, a duge sjene ispunile su zelenu površinu ispred ulaza. Zvuk otvaranja vrata prene Željku iz njenih misli, te ona hitro ustane, pričeka koji tren dok stariji gospodin nije izašao van, te ulovi vrata u zadnji tren i nestane u mraku iza njih. Osjeti svježinu mračnog hodnika, rukom obriše čelo i uputi se prema stepenicama. Kako se penjala na kat, tako su njeni koraci postajali sve mekaniji i tiši, a prije nego li je zakoračila na hodnik gdje su se nalazila vrata bez natpisa, zastane, osvrne se oko sebe kako bi utvrdila kako je nitko ne prati, gurne ruku u džep i polako im se približi. Izvukla je šuškavu vrećicu ispunjenu ukosnicama, izvadi jednu iz vrećice, a znoj joj opet natopi čelo. Željka nervozno izravna tanku žicu ukosnice i krene otključavati vrata. Znala je kako mora biti brza, smirena i neprimjetna, no ruke su joj sve više drhtale, a panika je nastanila njen grudni koš. Par puta je okrenula žicu u bravi dok nije čula famozni klik, primila se za kvaku i ušla u prostor koji kao da je zaboravljen u vremenu.

Željko Car	Mato Zeman	Marijeta Sinjeri

 Željka odmah zatvori vrata za sobom i odluči kratko stajati iza njih kako bi se smirila i pokušala razabrati ima li koga tu. Stan je bio vrlo malen, a sastojao se od dvije prostorije, od kojih je ova prednja nalikovala dnevnom boravku ispunjenom policama knjiga, na čijoj se sredini nalazio masivni drveni stol, a stražnja sobica je bila znatno manja. U njoj se nalazilo još polica s knjigama, a nasred sobe nalazile su se dvije kutije ispunjene sa još knjiga. Prostor je uistinu izgledao kao stari antikvarijat, ali količina prašine i paučine jasno je upućivala na to kako tu već desetljećima nitko nije kročio. U stražnjoj sobici nalazio se prozor kroz koji se sramežljivo probijalo kasno poslijepodnevno sunce. Željka mu priđe i širom ga otvori, kako bi ustajali zrak mogao pobjeći na srpanjsku sparinu, a potom priđe policama i stade redom proučavati naslove, nadajući se kako će neki od njih možda biti od pomoći. Prebirala je po knjigama, otvarala ih i ispuhivala prašinu sa njih, nesvjesna protoka vremena. Sunce je već gotovo doticalo horizont, a Željka je bila udubljena u svoju misiju tražeći po napuštenom prostoru nešto, bilo što, neki trag koji bi joj pomogao u spašavanju Ive. Dok je proučavala jednu od knjižica iz koje su ispadali papiri, primijeti kako joj je naglo nestao snop svjetlosti s prozora na stranici koju je upravo čitala, te podigne pogled. Mačak je sjedio na prozorskoj dasci važno se umivajući. 

Zvonimir Šiptar	Marijeta SInjeri	Kristina Poljak

 - Stigao si! Već sam mislila kako ću sve morati sama – reče mu Željka rezervirano, a Mačak skoči u prostor, frkne i dobaci Željki – stavi stolicu na vrata, riskiraš posjet ukoliko ih ne osiguraš – te odšeće ispod stola i usmjeri pogled na kvaku. Željka bespogovorno zgrabi stolicu koja se nalazila u stražnjoj prostoriji, odnese ju u prednju i podboči ih pod kvaku vrata – Dobro ovako? – upita pobjedonosno Mačka, a on kimne u znak odobravanja i skoči na stol: Poslužit će. 

Ivan Nemet	Marijeta Sinjeri	Mato Zeman

 Mačak je šapama pobacao sve papire sa stola, a Željka se zavali u fotelju i krene otvarati ladice. Sunce je polako nestajalo iza horizonta, u stanu se već poprilično smračilo, a dvoje provalnika je sve žustrije kopalo po hrpama papira dok je prašina lepršala zrakom. Željka se ulovi i za zadnju ladicu, no ova se nije dala otvoriti.

- Možda je samo zapela, a možda je i zaključana. Vjerujem kako je u njoj ono što tražimo – tiho prosikće Mačak i oboje stanu pred nju i krenuše ju razvaljivati. U jednom trenu Željka zagleda metalnu šipku koja je bila smještena u kutu prostorije, dohvati ju i njome razbije prednju stranicu ladice, a iz ladice se razasuše pisma i razni papirići. Željka čučne iznad njih i stade ih prebirati, s vremena na vrijeme odižući papire prema sramežljivom svjetlu kako bi donekle vidjela što piše, no tada u toj hrpi ugleda papirić poznatih dimenzija i žućkastih rubova. Pažljivo ga odigne i zaškilji kako bi bolje vidjela što piše na njemu, no bio je odveć ispran od zuba vremena, te ga primakne gotovo do nosa. Željka osjeti nestvarno hladan zrak oko sebe i odjednom se nađe u uskom mračnom tunelu u kojem je tutnjao vihor. Prekrila je lice rukama, kao da se želi sakriti, no pred njenim sklopljenim očima stadu izvirivati slike. Ugledala je djevojku kako pada niz mračan tunel i upada u crnu vodu, gušeći se i boreći se za zrak. Vidjela je njene tanašne bijele prste kako posežu iznad vode, grabeći se za skliski mokri kamen. Kosa joj je prekrila lice, skrivajući bolnu grimasu urlika na njenom licu. Željka joj pruži ruku i uspije ju ugrabiti, no tada djevojka izroni sa svojim sablasnim vodenim očima, rastvori svoja tamna usta, a iz njih krenu izlaziti zmije, kornjaši i šišmiši. Željka se uplaši i poželi ispustiti ruku sablasne djevojke, no ona ju stade povlačiti u dubinu mračnog tunela, a na to Željka vrisne. Odjednom se našla na podu prašnjave stare sobice stana, a pred njom je sjedio Mačak koji je u zubima držao papir žutih rubova. 

Ivan Nemet	Željko Car	Kristina Poljak

 - Imala si snažnu viziju, papir te počeo doslovce gutati. Morao sam ti ga otrgnuti iz ruku – reče joj dok je prilazio vratima – sada još moramo kratko skoknuti do Ivine kuće, idemo zajedno kroz zgradu van, bilo je dosta iznenađenja za danas – te sačeka kako bi Željka oslobodila ulazna vrata i zajedno izjure van na topli večernji zrak. Željki se kosa zalijepila na čelo, a naočale su bile orošene, te ona zastane kako bi ih prebrisala i brzo vratila na nos. Šutke su hodali ulicom, dok je ona još uvijek bila pod dojmom vizije. Djevojka je nalikovala na Janu. I na Ivu. Zapravo, prvi put je primijetila koliko su Jana i Iva slične. Toliko slične da bi mogle biti sestre, no ubrzo izbaci tu misao iz glave uvjeravajući samu sebe kako joj je strah poremetio prosudbu i kako si je to vjerojatno umislila. Kada su ugledali Ivinu kuću i Željka i Mačak instinktivno skrenu iza nje i odluče se odšuljati do štaglja. Mačak reče Željki neka ga pričeka tu i neka ne dira papirić dok se on ne vrati, te elegantno skoči na drvo, uzvere se do prozora Ivine sobe i nestane u mraku sobe. Nije trebalo dugo, vratio se Mačak s knjižicom u zubima i baci je Željki pod noge. 

Željko Car	Mato Zeman	Zvonimir Šiptar

 - Pogledaj, ta stranica pripada ovoj knjizi – reče vrlo ozbiljno, a Željka ugrabi mali zemljovid i pažljivije ga promotri. Uzme papirić i polako ga umetne na mjesto otkuda je otrgnut, a kako je stranica sjela na svoje mjesto, tako je Željku pogodila nova vizija. Odjednom se našla na livadi sa djecom. Vidjela je velike stogove sijena oko kojih su trčkarala, no nije vidjela ni jednu odraslu osobu. U jednom trenu netko ju je oslovio imenom koje nije njezino, no ona se odazvala, a kako je prilazila djeci, primijeti kako je i sama obučena u bijelu halju kakve su nosile i djevojke oko nje. Priđu joj dvije djevojke koje su je maločas dozvale, uvale joj košaru ispunjenu hranom i vinom, te joj pokažu kuda je treba odnijeti. Iako Željka nije znala gdje je, kao da je nekoć bila tu i sve joj je bilo neobično poznato, pa se uputila niže livade, do šume, gdje je zatekla prve odrasle i donijela im košaru. Tamo joj je prišao muškarac koji joj se obraćao kao da joj je otac, te ju uputio dalje u selo, kako bi pomogla majci u čišćenju gospodareve kuće. Željka je kimnula, osjećajući se kao u snu, te poslušno krene prema selu. Koračala je putem kojim nikada nije kročila, ali osjećaj je bio kao da oduvijek pripada ovom vremenu i mjestu. Gledala je u lica koja vidi prvi put, no opet je osjećala neku neobičnu povezanost sa svim tim ljudima, iako ih nije poznavala. U njihovim očima osjećala je neobičnu bliskost, a kada se nagnula i ugledala svoj odraz u vodi, dok je grabila kantom vodu za blago, primijeti kako joj je kosa duga do pola leđa i ispletena u dugu, debelu pletenicu, a oči bistre i oštrovidne i bez naočala. Na trenutak, kao da je vidjela svoju davno preminulu baku u svom odrazu i prođu joj trnci niz leđa, te brzo ugrabi vjedro i pobjegne od vode. Stigla je do konja kojima je trebalo natočiti tu vodu, no životinje se pod njenom prisutnošću uznemire i stadu rzati i propinjati se, a Željka uzmakne i vjedro joj ispadne iz ruku. Pod mišku ju je dograbio stariji muškarac koji se motao oko konja, te je odvukao do žene koju je oslovljavao njenom majkom i Željka se učas nađe u jednom kućerku. U kuhinji su se mahom nalazile starije žene koje su prale i peglale robu i posteljinu, koju je trebalo složiti i dostaviti u gospodarevu kuću. Dok su žene priređivale sve za odnijeti u grad, muškarci su spremali pšenicu na kola, a dječaci i djevojčice su čuvali blago. Starije djevojke pak su pomagale oko kućanskih poslova. Dok je Željka slagala posteljinu kako su joj starije žene naložile, njena majka ju je požurivala i nervozno provjeravala je li sve kako treba biti, kako se gospodar ne bi naljutio. Naredi Željki da se malo osvježi, pa će zajedno otići u grad dostaviti sve što treba. Dok su žurile prema velikom imanju, njena majka zastane ispred jedne trgovine, uzme nešto platna i produže do konačnog odredišta. Ušle su na veliku kapiju u dvorište i uputile se prema velikoj kući koja se prostirala pred njima, sva gorda, kićena i sjajna. Na vratima ih je dočekala starija gospođa, punašna, uredno složene frizure i ogromnog osmijeha. Ona srdačno dočeka njenu majku, pokaže joj gestom kako slobodno mogu ući, a kada su zakoračile u veliku prostranu kuću, Željku upute u jednu malu prostoriju na kraju kuće. Gospođa ju provede kroz dio kuće, a potom je usmjeri na vrata prostorije i nestane za uglom. Željka požuri do vrata i pažljivo ih otvori. Ušla je u uski sobičak u kojem se nalazio samo jedan krevet, stolica i veliki drveni ormar. Na kraju sobe, u samom kutu, nalazio se prozorčić koji je gledao na štalu. Željka odloži stvari na krevet, rastvori vrata ormara i stade slagati stvari na police. Kada je bila gotova, još jednom baci pogled na prozorčić, kao da joj ima nešto za reći, no prozor ostade nijem, a zvuk otvaranja vrata prene Željku iz misli: Požuri, moramo još stići pomoći ocu kada dođe s kolima – dobaci joj majka i čuo se samo zvuk koraka kako ubrzano izlaze iz kuće. Željka brzinski nagura još tih par sitnica u ormar i izađe iz sobička, žureći van iz kuće. Kada je izašla, muškarci su već došli do imanja i krenuli su s kolima prema štaglju, a žene su im već pomagale kod istovara. Dvorište je ispunila cika i vika, šušur i žamor, a Željka požuri prema kolima, kako bi pomogla u poslu. Sunce je pržilo visoko na nebu, čela su se sjajila od znoja, a iz muških grla orila se pjesma, dok su ritmično u nizu skidali vreće sa kola i spremali ih. No iza štale začuju se muški glasovi u svađi, te vesela skupina nakratko utihne, a uši se načule. Djeca su već stala zavirivati iza ugla, kako bi razabrala što se događa, no njihovu znatiželju žene brzo usmjeriše na rad. 

Mirna Kožar	Ivan Nemet	Mirna Kožar

 Muškarac koji se predstavljao kao Željkin otac, uz još dvojicu, uputi se iza štaglja kako bi smirio situaciju, a s vremena na vrijeme glasovi bi se povisivali, pa stišavali. Nakon nekog vremena, uz muškarce koji su otišli iza štaglja, hodao je i starac uz pomoć štapa, naređujući što se sve još mora napraviti. Bio je to stari gospodar ovog imanja, strog, ali pravedan, marljiv i skrban. Imao je puno kćeri i jednog sina, no sin nije bio nimalo nalik njemu, već je volio dangubiti, a to je starog čovjeka jako ljutilo i zabrinjavalo. Imanje je bilo veliko, preveliko za toliko malo muških ruku koji ga drže, tolika usta koja treba nahraniti, a kako je zdravlje bivalo sve gore po starca, tako je on sve više promišljao o dostojnom nasljedniku. Muškarci su se nakratko zadržali pri skupini žena uz gazdaricu, tiho zboreći, a žene učas skupe djecu i odvedu ih kući. Kako se dvorište ispraznilo od ljudi, tako i ova dvojica izvedoše mladog gazdu iz štaglja, te ga smjeste u onaj maleni sobičak na triježnjenje, ostajući na službi. Željka se s ženama i skupinom djece vratila nazad u selo, dok su muškarci došli nakon njih pred sam zalazak sunca, kada je sav posao bio napravljen. Žene i djeca pohitaju svatko svojim kućama, pa tako i Željka uz majku i dvije sestre pođe svojoj i uskoro se nađe smještena u krevetu, pokrivajući se grubim platnenim pokrivačem. Bila je umorna od sunca i rada cijeli dan, te uskoro usnu čvrstim snom.

Usred noći, iz sna ju prene snažna zvonjava crkvenog zvona, a nešto iza tog zvuka, udari snažno grom i Željka u polusnu ču kako vani lijeva kiša. Pomislivši kako je bezbrižna, okrene se na drugu stranu i prekrije se preko glave, no uskoro se svi u kući razbude i zvuk koraka ponovno izvuče Željku iz sna. Osjeti paniku u tim koracima, pa i sama izleti iz kreveta i istrči u kuhinju, a kad vidje širom otvorena vrata kuće, istrči iz nje van. I imala je što za vidjeti, cijelo selo bilo je na nogama, a očajni urlici žena sudarali su se sa zvukom munja koje su parale nebom. Mnoštvo se skupilo pred štalom koja je gorjela, a vjetar je razvlačio iskre dalje i širio požar. Ljudi su bezglavo trčali, spašavali stoku i pokušavali ugasiti požar koji je bjesnio i prijetio. U jednom trenutku, vatra se proširila na više kuća, štala, kukuružnjaka, a uskoro je stala gorjeti i crkva, te se mnoštvo sjati oko nje, pokušavajući ugasiti požar i spasiti sve što se spasiti da. Željka osjeti čudan poriv i zatrči se prema gorućoj utrobi crkve koja ju je hipnotički dozivala k sebi. Uleti sa skupinom ljudi u nju i stade grabiti sve što moglo spasiti od plamenih jezičaka koji su gutali sve pred sobom. Kada se stao urušavati svod, mnoštvo krene prema izlazu, povlačeći ostale za sobom, kako bi izronili iz oblaka gustog dima i dokopali se svježeg zraka. Umrljanih lica i pocrnjele odjeće, pobacani po dvorištu crkve, ljudi su u očaju gledali kako požar guta sve pred njima, a ponovni urlik iz gomile usmjeri ljudstvo na novo spašavanje. Gorjela je gospodareva kuća, a on se sa ženom i djecom zaletio iza kuće, kako bi spasio blago i pšenicu. Muškarci i žene pohitaše u pomoć, a za njima potrči i Željka. Kada su stigli, kuća je bila u potpunosti zahvaćena, a lica njenih stanara iskrivljena od očaja i boli. Starac se u jednom trenutku zgrabi za prsa, a već u sljedećem se stropošta pod noge kćerima, ispuštajući posljednji izdah pred njihovim raskolačenim očima. Gazdarica zajauče u očaju, a potom se osvrne i shvati kako joj je i sin ostao zarobljen u gorućoj kući, te padne pored muža na koljena, proklinjući sudbinu. Muškarci su uspjeli spasiti blago i nešto pšenice, no veliku većinu toga progutala je vatra i prije nego li je sunce stiglo izaći. Gospodarica ostade sama sa kćerima, a smjestile su se na crnu ledinu s pogledom na zgarište. Njena kuća, život, nada, sve je nestalo u jednoj jedinoj noći, a ostao je samo pepeo i gorak okus sutrašnjeg dana, kada će osvijestiti veličinu svog gubitka. Jutro je donijelo još oblaka, a kiša je natapala garave zidove, spaljenu zemlju i kuće bez krovova. Željka se osvrtala oko sebe, gledajući što je od sela ostalo, a jedna kućica ju stade dozivati i ona se uputi prema njoj. No, nije ni stigla priči joj dovoljno blizu, prije nego li je dotakla ogradu, kroz prozor joj se ukaže lice dječaka koje potom nestane. Zgrabi vratašca i pohita prema vratima, a kada je ušetala u kuću, odmah primijeti kako je tu već bila. Bila je to posljednja kuća u selu.