Željko Car	Vladimir Lauš	Marijeta Sinjeri

Željka odlučno gurne vrata i osjeti blago podrhtavanje tla, pa brzo iskorači kroz posljednji prolaz na svom putovanju. Tlo stade drhtati sve jače, a kako je Željka okrenula ključ i izvukla ga iz metalne brave, tako se kvaka počela mrviti u sitan prah, potom i vrata, a kućica stade nestajati ispred njenih prestravljenih očiju. Malo po malo stade nestajati komadić po komadić neba, mrveći se i pretvarajući se u ništavilo. Cijeli jedan svijet upravo se raspadao pred njenim očima. Ona potrči prema bunaru, no ubrzo zastane pred tlom koje je nestajalo pod njenim nogama. Odigne pogled i ugleda Ivu, blijedu i promrzlu, kako se drži za rub bunara: Iva, ovo nam je jedina prilika, lovi! – izvuče malu smeđu knjižicu, te ju baci dovoljno snažno, preko provalije, ispod koje se nalazilo apsolutno ništavilo.

Boris Fabijanec	Kristina Poljak	Zvonimir Šiptar

Iva ju ulovi i obgrli s obje ruke, stisnuvši ju na svoja prsa, a potom se brzo osvrne oko sebe. Dok su se rubovi malih otočića koji je sad ovaj svijet sačinjavao, pomalo trusili i smanjivali, Iva ugleda komadić tla pored svoje pete i primijeti kako je u travu utisnut trag pravilnog pravokutnog oblika. Brzo čučne te knjižicu položi unutar tih zamišljenih bridova, a podrhtavanje tla prestane i sve stane zamrznuto u vremenu. Par trenutaka vrijeme je stajalo i ispunjavalo prostore gdje se svijet urušio, mrvice raspadnutog svijeta lebdjele su oko njih između prostora i neprostora. Željka pogleda u svoju ruku ispunjenu teškim svežnjem ključeva, te opet odigne pogled prema Ivi: Moram vratiti ove ključeve čuvaricama prolaza – i prije nego li dovrši rečenicu, zrak se oko njih uskomeša, postane bolno hladan za udisanje, a iz bunara izviri Janina blijeda silueta te zausti poput šapta vjetra: Ubacite svežanj ključeva u ovaj bunar, a potom trčite koliko vas noge nose prema kući bake Mare - i uperi prstom prema tamnozelenom krugu usred ništavila, spojenim sa ovim svijetom tek uskim putićem koji se pomalo još mrvio, te se rasprši poput magle. Željka povikne prema Ivi neka se sagne, te svom snagom baci svežanj prema bunaru, a kada ključevi stanu zveckati, koturajući se niz njegove vlažne zidove, djevojke poskočiše i stadoše obje trčati putićem prema prolazu u šumu, prema kućici na četiri noge.

Mato Zeman	Marijeta SInjeri	Željko Car

Prije nego li su prošle kroz prolaz, Iva se nakratko osvrne preko svog ramena. Maleni komadić zemlje u čijoj se sredini nalazio tek djelić posljednje kuće u selu, djelić travnjaka oko ulaza i ispred bunara, a oko kojeg je sablasno vrištalo apsolutno ništavilo, ostavi ju prestravljenom i gotovo ostade okamenjena i zauvijek zarobljena u tom stravičnom prizoru, no osjeti Željkinu ruku kako ju izvlači iz neprostora.

Mirna Kožar	Željka Fruk	Boris Fabijanec

Vrisne i suze joj zamute pogled, no Željka ju zgrabi još jače i uskoro se nađoše usred šume, točno u onom dijelu gdje vrijeme ne teče, a krošnje drveća ispunjene su stotinama vrana. Vrane su čule njihov dolazak zahvaljujući Ivi, te sve prhnuše u nebo, a djevojke, već znajući taj dio puta, krenuše za njima.

Jedna stvar ipak bijaše drugačija. Put do kuće nije bio opleten dugim bodljikavim granama, već pitom i čist, bez ijedne prijetnje. Kada su došle blizu kućice sa čijeg je prozorčića titrala blaga svjetlost zidne lampe, vrane sletješe na sve obližnje krošnje, a kućica poskoči i okrene se, te ugledaju otvorena vrata, a na njima staricu duge sijede kose.

 

Željko Car	Mato Zeman	Vladimir Lauš

 - Stigle ste! Dobro došle – te im rukom pokaže da uđu i malo se odmakne sa strane. Djevojke uljudno odzdrave, te uđu u kućicu bake Mare, a ona stane nasred prostorije, lupne štapom o pod i vrata se zalupe uz glasan zveket. Djevojke stadoše na tren pred bakom Marom koja ih je gledala svojim blijedim bezbojnim očima. Željka je bila sva rumena u licu, dok je Iva djelovala slabo, blijedo i bolesno. Baka Mara primi Ivu za ruku i reče joj blago: Usadila si u svoja sjećanja prošlost koja više ne postoji, dođi… ovo će malo boljeti, ali moram to sjećanje izvući iz tebe prije nego li se vratite kući – te posjedne Ivu uz toplu peć. Iva se smjesti i pogleda u plamene vatrene jezičke koji su plesali u oknu peći, a baka Mara položi dlan na njena prsa pri čemu se Ivino tijelo zgrči i ona ispusti vrisak iz dubine svojih njedra. Kad je baka Mara bila gotova, odmakne svoj dlan, a Iva duboko udahne, kao da je bila bez zraka i boja se vrati u njene obraze. Željka se zatrči prema njoj i zagrli ju, a niz bakino grlo se otkotrlja dug smijeh.

Zvonimir Šiptar	Mirna Kožar	Marijeta SInjeri

- Sjednite za stol i pričekajte koji tren dok spravim napitak od jedića. On će vas vratiti kući – te ustane i pristavi kotlić. Ubaci u njega razne trave, djevojkama potpune neznane, a opet, toliko poznate, jer su ih znale primjećivati na livadi, ali im nikada nisu predstavljale neku važnost. Sada je svo to bilje bilo dio napitka koji ih je trebao vratiti u njihovu stvarnost, dosadu školskih dana i djevojačka sanjarenja. Baka je polako proces pripravka privodila kraju, a kad je ubacivala posljednjih par listića, odmrmljala je poluglasom neku pjesmu koja je zvučala poput molitve, te ulije napitak u dva vrčića. Potom se okrene, lupne brzo dvaput štapom o pod, a vrčići se stvore ispred Ive i Željke za stolom.

Boris Fabijanec	Kristina Poljak	Željka Fruk

 - Ovo nije čaj koji se ispija polako, morate vrčiće nagnuti do kraja i u čim manje gutljaja sve otpiti. Popijte obje u podjednako vrijeme i vratit ćete se kući.

Djevojke se pogledaju, nagnu vrčiće nad usta i stadu halapljivo ispijati napitak. Bio je gorak, grizao je za grlo, nos i oči, no nisu ni u jednom trenu posustale. Kada ispiše i posljednju kap, vrčići im ispadoše iz ruku i najednom kuća bake Mare postade negostoljubiva i mračna. Na tren kroz kuću proleti hladan dah, a potom zadrhtaše prozorčić i vrata i opet se sve smiri, a vatra u oknu opet zapleše i osvijetli prostoriju. Baka Mara sjedila je pored peći s blagim osmijehom na licu, a za stolom više nije bilo nikoga.

~~~

- Kiša je svu noć nabijala po prozorima, prala krovove i ritmično bubnjala svoju pjesmu. Grad je snivao mirnim snom. Jutro se razdanilo u magli i paukovim mrežama u kojima ostadoše zarobljene kapi kiše. Željka se lijeno protegne u svom krevetu i potom se pokrije preko glave i zavuče se nazad u njegovu toplinu. Tek što je opet usnula, ču zvuk brzih i kratkih koraka prema vratima sobe. Otvoriše se vrata, a na njima osvane Željkina mama s nestrpljivim izrazom lica: Željka, jesi budna? Hajde, razbudi se, zvala me Ivina mama, možemo u posjet danas poslije škole – te zalupi vratima i žurnim korakom nastavi kroz kuću marširajući. Željka ustane i potraži rukom naočale, koje bi svake večeri po navici odlagala na noćni ormarić, te ih natakne na nos. Bilo je već puno sati, pa skoči iz kreveta i krene se spremati, stvarajući isti nervozni zvuk koraka po sobi, kao i njena majka. Željka se nasmije u sebi na tu očitu sličnost i izleti iz sobe s torbom na ramenima. Obje se razlete po hodniku, oblačeći se za vrijeme koje ih vani čeka i izlete na ulice grada oprane kišom. Ljudi su se gurkali u žurbi i svak´ je bio zadubljen u svoje misli, a Željka i njena mama Vesna veselo su dogovarale što sve planiraju kupiti Ivi za današnji susret.

Mirna Kožar	Vladimir Lauš	Zvonimir Šiptar

 Sastale su se u parku nakon škole, te se uputiše u trgovinu. Izabrale su nešto voća, kavu i kekse, a kad su sve to složile u vrećicu, uputiše se prema autu. Čim su stale pred ogradu Ivinog dvorišta, Željka izleti iz njega i požuri prema vratima, dok je njena mama vadila stvari sa stražnjeg sjedala. Vrata se brzo otvoriše, a kuću ispuni žamor ljudskih glasova. Odrasli se upute hodnikom prema kuhinji, a Ivina mama otprati Željku na kat. Željka kucne na vrata i odmah se ulovi za kvaku, te osmijehom pozdravi Ivu koja je bila u svom krevetu. Na prozorskoj klupici lijeno se protegnuo mačak i nastavio dalje spavati, a Željka uđe u sobu, pozdravi i ubrzo se smjesti u podnožju kreveta. Stade vaditi bilježnice i radne listiće iz torbe, dok je Ivi prepričavala što je sve propustila protekla dva dana u školi. 

Kristina Poljak	Mato Zeman	Kristina Poljak

 - Znaš, dobrano si nas preplašila. Kako se osjećaš sad? Sjećaš li se čega? – tutne Ivi u ruku listiće promatrajući joj lice.

- Ne sjećam se baš nečeg posebno. Probudila sam se sa groznom glavoboljom i nekako sam se loše osjećala. Dok sam stigla do škole po ovom groznom vremenu, bilo mi je sve gore. Otišla sam do wc-a kako bih se umila i popila malo vode i dalje… dalje se ničega ne sjećam. Iva spusti pogled na radne listiće iz povijesti i lice joj se pomalo uozbilji.

- Srušila si se tamo na wc-u. I doslovno si gorjela od visoke temperature. Našla te tamo profka iz biologije koja je bila dežurna taj dan. Ja sam kasnila u školu i dok sam došla, već te tata odveo u ambulantu. Dobila si lijekove i mirovanje do daljnjeg. Taman stigneš ispraviti onu jedinicu prije zimskih praznika.

Iva ju pogleda onim prijekornim pogledom i samo promrmlja kroz zube: Šššššš… nisam svojima još ništa rekla…

- pa frkne kroz zube i otpuše pramen kose koji joj je stršao pored nosa, zaklanjajući pogled na zadaću i prespavano gradivo.

Željka rukama u hipu prekrije usta i tiho prošuška kroz prste: Sorry…

Izvadi još jednu bilježnicu iz torbe i da ju Ivi u ruke: - Ostavit ću ti i ovu bilježnicu. Iza, na kraju, imaš sva pitanja i odgovore. Možeš po njima vježbati i prije nego li ho –ho –ho zaori na radiju, moći ćemo planirati zimske ferije.

Marijeta Sinjeri	Boris Fabijanec	Željko Car

Obje djevojke prasnuše u smijeh, a rumenilo obasja i Ivine donedavno blijede obraze. Uskoro mame prekinu druženje, djevojke se pozdrave i Željka se uputi niz stepenice, a Iva ustane, uzme ogrtač, te pođe za njima. Nataknula je papuče i spusti se u hodnik. Kad su gosti napustili kuću, Iva se s roditeljima smjesti u kuhinji, gdje je pojela nakon dva dana neki malo konkretniji obrok. Imala je osjećaj kao da nije jela tjednima, a i žeđ je jedva ugasila i to tek nakon treće čaše vode. Nakon okrijepe, osjeti potrebu opet se povući gore u svoje odaje i uhvatiti se u koštac sa svim zaostatcima u školi. Odvukla se na kat i nestala iza vrata svoje sobe. Prišla je radnom stolu i stala vaditi bilježnice, pernicu i neke papire iz ladice, a potom ode do kreveta, klekne i izvuče drvenu kutiju. Otvori je i iz nje izvadi veliku, debelu smeđu knjigu grubih korica i spusti je posred stola da pljusne po bilježnicama, a papiri se razletješe svuda uokolo i padnu na pod. Na prednjoj strani stiliziranim je slovima pisalo „Podravske širine“, a Iva sjedne, upali lampicu i otvori knjigu. Letimično je brzinom prvo prolistala cijelu knjigu, dosta teksta sitnih slova i nešto slika, uglavnom crno- bijelih, a onda ju zaklopi. Na trenutak osjeti blago peckanje između ključne kosti i prsa, te rukom napipa malu ranicu i izvadi iz ladice ogledalce. Izgledala je poput ogrebotine, male, tanke, možda mačje. Iva pogleda u mačka i krene ga prstom bockati po leđima, a on joj uzvrati zamahom šape, ispruženih kandži. 

Mato Zeman	Vladimir Lauš	Zvonimir Šiptar

- O ,ti podmukli mali čupavi stvore – Iva brzo povuče prste k sebi i nasmije se svom kućnom ljubimcu.

A tada, u tišini svoje sobe, duboko uzdahne, sklopi oči, te teatralno otklopi prvu stranicu knjige. Otvori oči, polako se uhvati čitanja i uz povremeni osmijeh na licu zaplovi u pravu avanturu života. Božić je kucao na vrata, a zbilja bi bilo grozno provesti Božić i praznike poput zatočenika vlastite sobe radi glupe jedinice iz povijesti. I zaroni u priče, dok je magla gutala grad ispod njenog prozora.

~~~

Ispred kupaonskog prozora plesale su sitne pahuljice, dok je Iva slagala frizuru i provjeravala svoj odraz u ogledalu iz svih mogućih kutova. Svaki novi pogled natjerao ju je na skidanje kopče i popravljanje postojeće punđe. Kada je konačno bila zadovoljna svojim odrazom u zrcalu, primijeti kako joj je koža još uvijek nekako blijeda, pa izvuče mamino rumenilo iz ormarića i primi se uređivanja. Par snažnih udaraca po vratima i tatin glas trgne Ivu iz sanjarenja pred zrcalom: Mlada damo, ne spremaš se za svadbu, već za groblje, skuhali smo se u kaputima čekajući te!

- Evo meee, još pet minuta! – dobaci glasno tati iza zatvorenih vrata.

- To si rekla i prije pola sata – kaže tata već pomalo umorno i značajno izdahne.

Boris Fabijanec	Željko Car	Kristina Poljak

Kroz neko vrijeme, svi se iskoprcaju iz hodnika van na hladan zrak, dok je prvi snijeg padao sve gušće. Kako su se približavali groblju, Iva ugleda jato vrana koje je mirno sjedilo na golim granama drveća uz cestu. Ispred njih je slika lelujala poput mora, svijeće i lampaši titrali su iza snježne zavjese. Obišli su gotovo sve, a tada se odvoje mama i tata od bake i Ive, te Iva nastavi za bakom kao i svake godine, prema starom dijelu groblja gdje su počivali bakini preci. Dođu pred malu sivu kamenu ploču na kojoj su se jedva nazirala imena i godine. Tu baka odluči položiti dvije bijele krizanteme, a Iva baki doda lampaš i malu kutiju šibica. Kako bi napravile mjesta, rukom počiste snijeg s kamene ploče i pred sramežljivim svjetlom lampaša na tren zatitraju Aničino i Janino ime pred njihovim očima. Obje se prekrižiše i ostajaše stajati tamo u tišini još neko vrijeme. Polako je polumrak zamijenio danje svjetlo, a dvije siluete u snijegu izgubiše se na horizontu usnulog Gordograda koji se spremao na zimski počinak. 

Mato Zeman	Marijeta Sinjeri	Zvonimir Šiptar

Mirna Kožar