 |
 |
 |
|
Željko Car |
Mirna Kožar |
Ljubiša Pokrajac |
Protrčala je kroz kuhinju i ušla u sobičak, no tamo je zatekla samo garavi prozor na kojem je napuklo staklo. Dječaku nije bilo ni traga, ni glasa. Nije više razlikovala san od jave. Protrlja žustro oči i stade trljati jagodicama sljepoočnice. Osjetila je blagu mučninu i vrtoglavicu, te čučne i spusti glavu na koljena: Priberi se – tiho izgovori sebi u bradu – Iva je zarobljena i treba moju pomoć – odlučno naglas zaključi, te ustane i potraži spas u izlasku iz kućice. Miris mokre paljevine ispuni joj nosnice, te Željka instinktivno prekrije nos rukom i pođe iza kućice prema šumi, no ni tamo ne vidje živoga stvora. Zastane kratko, stiskajući knjižicu skrivenu u džepu haljine, osvrćući se još neko vrijeme oko sebe. Pola sela bilo je u potpunosti spaljeno, no ili su nestali svi stanovnici ili je to bila samo iluzija procjepa u prostor vremenu u kojemu je zapela. Nije više bila sigurna ni u što, osim u činjenicu kako su svi prolazi otvoreni i kako je iz trena u tren sve opasnije koristiti ih. Kratko je dozivala mačka, pa se odlučila vratiti u selo, no, kud god je koračala, nije susretala nikoga, ni ljude, ni životinje. Dvorište se činilo velikim poput sela i nikako ga nije uspijevala napustiti. Uzaludni koraci koji ne vode nigdje. Horizont poput praznog papira bez orijentira. Zvuk pljuska vode u daljini. Strah je nastanio njeno srce i um.
~~~
